OPASNI MIRISI OKO NAS


Prema Internacionalnoj asocijaciji za mirise (IFRA) sa sjedištem u Ženevi, pod termin miris potpada oko 3000 kemikalija. Kada na deklaraciji nekog proizvoda uočite termin miris, nećete znati koliko kemikalija je u stvari upotrebljeno za njegovu proizvodnju, niti kako te kemikalije reagiraju jedna sa drugom.

Mnoge od ovih kemikalija su umjetne, često na bazi nafte, i predstavljaju rizik za nastanak brojnih bolesti. Novi dokumentarni film „Smrad“ (Stink), Džona Vilana, govori o toksičnim kemikalijama koje se koriste u kućnim proizvodima, od pelena za bebe do šampona, od tekućine za čišćenje poda do deterdženata za veš. Ideju za film Vilan je dobio kada je osjetio neobičan neugodan miris novih pidžama koje je kupio svojim kćerima. U svojoj istrazi, Vilan je otkrio da proizvođači raznih artikala (od kozmetike za bebe i odrasle, do proizvoda za održavanje kuće) koriste tisuće potencijalno toksičnih sastojaka (i njihovih kombinacija) navodeći ih u deklaracijama pod termin „miris“ koji ne spada pod zakonsku regulativu o sigurnosti proizvoda u SAD.
Prema Internacionalnoj asocijaciji za mirise (IFRA) sa sjedištem u Ženevi, pod termin miris spada oko 3000 kemikalija. Kada na deklaraciji nekog proizvoda uočite termin miris, nećete znati koliko kemikalija je u stvari upotrebljeno za njegovu proizvodnju, niti kako te kemikalije reagiraju jedna sa drugom.
Stejsi Malkan, suosnivač Kampanje za sigurnu kozmetiku, kaže: „Kemijska industrija proizvodi milijarde tona kemikalija bez istraživanja o njihovoj sigurnosti za ljude, ili o utjecaju na životnu sredinu. Mi, u stvari, živimo u ’toksičnoj juhi’, to je gigantski eksperiment sa ljudskim zdravljem“.
Regulatorne agencije u SAD kao što su FDA, EPA (Agencija za zaštitiu životne sredine), Komisija za sigurnost proizvoda, imaju ograničena ovlaštenja za regulativu kada je riječ o toksičnim sastojcima u proizvodima. „Mislim da većina ljudi vjeruje da negdje, netko, testira sve proizvode“, kaže Vilan. Ali, to nije tako. I upravo taj nedostatak kontrole omogućava proizvođačima proizvoda za bebe, za održavanje kuće, osobnu higijenu, kozmetiku, da dodaju toksične kemikalije u proizvode koje svakodnevno koristimo. Vilan kaže: „Američki savjet za kemiju je najmoćnija trgovačka asocijacija na svijetu koja troši stotine miliona dolara kako bi utjecala na javno mijenje, financirala političke kampanje i opskrbila agresivno lobiranje. Njihov cilj je da se izbjegne regulativa koja bi utjecala na profit najvećih kemijskih kompanija na svijetu, kao što su BASF, ConAgra Foods, Dow, DuPont, General Mills, Monsanto, Nestle, Pepsico i Unilever.“

Izgovor zvani: miris
Džejn Hulihen, potrpredsednik organizacije EWG (Environmental Working Group) kaže da se termin „miris“ koristi kao zgodan izgovor kako bi se pod njega podveli različiti sastojci koji se onda ne moraju poimence nabrajati„A može biti riječ o mješavini stotina različitih kemikalija skrivenih pod tim jednim imenom“, kaže Hulihen, dok Aleksandra Zisu, stručnjak Green Living organizacije objašnjava: „Jedemo miris, nosimo miris, peremo ruke mirisom, čak i dišemo nos mirisom“.
Međutim „mirisnim“ sastojcima koji se zaklanjaju iza tog jednog termina, nalazi se nekoliko poznatih ili sumnjivih alergena, zatim kancerogenih supstanci, supstanci koje ometaju rad endokrinog sistema, koji su zagađivači životne sredine, koji škode organima za disanje i spadaju u red neurotoksičnih kemikalija. Ovi toksini su odgovorni za povećan broj kroničnih bolesti od astme do neplodnosti i kancera: „Što prije izbacite ove kemikalije iz života, to bolje“, kaže Zisu.
Američka statistika kaže da prosječna Amerikanka koristi 20, a prosječan Amerikanac 10 proizvoda dnevno koji sadrže skrivene sastojke koji bi mogli negativno da djeluju na zdravlje. Vilan smatra da bi zbog svega nabrojanog trebalo uvesti transparentnost, odnosno da bi deklaracije trebalo da sadrže podatke o svim kemikalijama koje sadrži jedan proizvod.

Američka i europska regulativa
Džefri Holender, koosnivač „Sedme generacije“ (proizvođač i distributer ekološki sigurnih kućnih proizvoda), kaže: „Razlog zbog kojeg većina proizvoda za osobnu higijenu i čišćenje kuće nema nabrojane sve sastojke je taj što proizvođač ne želi da znate šta proizvod sve sadrži. Oni su u strahu da će potrošači, kada saznaju da kupuju proizvode koji imaju toksične ili kancerogene supstance prestati da ih kupuju. Pitanje je koliko ljudi treba da umre, koliko da ih se razboli, prije nego što dokazi budu dovoljno jaki. Potreban nam je pristup iz predostrožnosti. Morate da dokažete da je proizvod siguran, morate da dokažete da je kemikalija sigurna, prije nego što ih upotrijebite i stavite u slobodnu prodaju“.
Vilan se slaže i predlaže da se Amerika ugleda na EU u kojoj postoje stroži standardi za upotrebu kemikalija u proizvodima široke potrošnje: „U Evropi, kemikalije su krive dok se ne dokaže suprotno. Princip predostrožnosti nalaže da ako se za nešto smatra da bi moglo da bude opasno, neće se koristiti. To je pitanje zdravog razuma. U SAD je potpuno suprotno. Kemikalije su nevine, dok se ne dokaže suprotno, ali je gotovo nemoguće dokazati njihovu krivicu..“
Prema Kampanji za sigurnu kozmetiku, EU kozmetičke direktive usvojene u siječnju 2003, a zatim prerađene i dopunjene 2013, zabranjeno je 1328 kemikalija za koje se zna ili sumnja da uzrokuju kancer, genetske mutacije, da škode reproduktivnim organima, da izazivaju defekte kod beba. Usporedbe radi, FDA je zabranila samo 11 kemikalija u kozmetičkim proizvodima.
„Danas je u upotrebi više od 80.000 kemikalija. Bez obzira što je većina od njih vjerovatno sigurna, potrebni su vrijeme i novac da bi se testirale. Industrija ne želi da zna koje kemikalije su štetne, jer bi to značilo da bi morali da naprave nove proizvode bez njih, što zahtjeva dodatni novac“, objašnjava Vilan. Američke federalne vlasti tradicionalno imaju pasivnu ulogu kada je riječ o regulativi o upotrebi kemikalija u proizvodima široke potrošnje, ali su pojedine države počele da se bave ovim problemom. Kalifornija naprimjer, koja zabranjuje upotrebu kemikalija koje su dokazano kancerogene ili mogu da utječu na razvoj ploda.
A Džudi Šils, izvršni direktor organizacije Teens Turning Green (Tinejdžeri-ekolozi) ističe važnost aktivnog sudjelovanju u procjeni proizvoda za osobnu higijenu. „Šamponi, balsami za kosu, dezodoransi, paste za zube, sredstva za dezinfekciju ruku, svaki pojedinačno sadrži oko 15 umjetnih kemikalija kojima svakodnevno ‘punite’ organizam“.

Kemikalije za izbjegavanje
Da bi pomogla potrošačima da se snađu na tržištu, EWG je ponudila listu toksina koje treba izbjegavati u proizvodima za osobnu higijenu koji su u prodaji u SAD.U proizvodima za njegu tijela to su: miris, retionl palmitat i drugi retinoidi (u svakodnevnim proizvodima za njegu kože), triklokarban u čvrstim sapunima, triklosan u tekućim sapunima (2016. zabranio ga je i FDA).
U proizvodima za kosu: DMDM hydantoin, miris, parabeni (propil, izopropil, butil, izobutil), PEG, polietilen, polietilen glikol (ceteareth).
Za nokte: DBP (dibutil ftalat), formaldehid ili formalin, toluen.
Za više informacija, pogledajte EWG-ovu Skin Deep database. (Dakle, čitajte deklaracije na proizvodima koje kupujete!)

Alternativa ipak postoji! Izbjegavanje toksičnih mirisa ne znači i potpuno odsustvo mirisa u proizvodima. Organska eterična ulja su jedna od mogućnosti – riječ je o mirisima koji se izdvajaju iz materijala biljnog porjekla (cvjetovi, kora, plodovi, listovi, sjeme…). Točno je da su oni skuplji, a da takav miris traje kraće od umjetnog, ali su eterična ulja uglavnom sigurna.

B. Soldatović

Izvor: 
http://articles.mercola.com


19. svibnja 2019 by Dina
Komentari isključeni za OPASNI MIRISI OKO NAS